Taulant Elshani
viši znanstveni suradnik u Institutu za proučavanje hibridnog ratovanja
HOBOTNICA
Sažetak
Ova studija istražuje metode koje je Srbija koristila da zadrži utjecaj na srpsku manjinu na Kosovu, istražujući potencijalnu upotrebu ovih strategija za promicanje regionalnih ambicija Srbije na Zapadnom Balkanu. Istraživanje se fokusira na različite taktike poput medijskih narativa i političkih manevara, s ciljem razumijevanja njihove uloge u strateškim ciljevima Srbije. Analizirajući suvremene prakse uz povijesne slučajeve, kao što su srpski narativi tijekom sukoba u ranim 1990-ima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ova studija povlači paralele kako bi razaznala obrasce ponašanja. Osim toga, komparativne studije slučaja korištenja propagande nacističke Njemačke o Sudetskim Nijemcima i Rusiji na Krimu daju širi kontekst državne etničke manipulacije. Ovo istraživanje pridonosi razumijevanju načina na koji se etnička dinamika koristi za politički dobitak u nestabilnim regijama.
Uvod
U složenom i nestabilnom krajoliku balkanske geopolitike, diskurs koji okružuje nacionalni identitet, prava manjina i teritorijalni suverenitet često postaje plodno tlo za širenje nacionalističkih narativa. Ovaj rad istražuje proces kroz koji Srbija, koristeći se povijesnim nezadovoljstvima i etničkom “solidarnošću”, sustavno gradi i distribuira narativ usmjeren na navodnu ugroženost srpske manjine na Kosovu. Kroz fokusirano ispitivanje srpske retorike sponzorirane od države, medijske manipulacije i strateškog političkog manevriranja, ova studija ima za cilj ispitati temeljne motive i metodologije koje su koristile srpske vlasti u pokušaju stvaranja kohezivnog nacionalnog narativa koji potencijalno podupire i opravdava agresivno teritorijalno ambicije pod krinkom zaštite etničkih Srba koji žive izvan granica srpske države.
Povlačeći paralele s oživljavanjem srpskog nacionalizma 1990-ih, ovo istraživanje prati povijesne korijene i suvremene manifestacije hegemonističkog projekta čiji je cilj stvaranje “Velike Srbije”. Ovaj napor, karakteriziran ponižavanjem drugih etničkih skupina i veličanjem srpske žrtve, ima za cilj ne samo prekrajanje geografskih granica već i redefiniranje etničkog i kulturnog krajolika Zapadnog Balkana. Kritičkom analizom retorike korištene tijekom sukoba u Hrvatskoj i Bosni, ovaj rad rasvjetljava stratešku upotrebu viktimizacijskih narativa kao preteče i opravdanja za akte agresije i teritorijalne ekspanzije.
Osim toga, ovdje se također istražuje koncept relativizacije granica, taktika koja nije ekskluzivna za srpski kontekst, već primjenjiva na druge geopolitičke krize, poput ruskih akcija u Ukrajini. Ova strategija, koja dovodi u pitanje legitimitet međunarodno priznatih granica temeljenih na etničkom sastavu, promotrena je kroz leće povijesnog revizionizma i političkog oportunizma. U radu se također kritički analizira uloga vjerskih institucija, posebice Srpske pravoslavne crkve, u zagovaranju narativa koji nadilazi nacionalne granice i poziva se na svesrpski identitet.
Smještanjem suvremenog diskursa o Kosovu u širi povijesni i regionalni kontekst, ovaj rad ima za cilj pridonijeti razumijevanju načina na koji se nacionalistički narativi konstruiraju, propagiraju i koriste u težnji i postizanju političkih ciljeva. Istraživanje pokušava pružiti nijansiranu analizu međudjelovanja između etničke pripadnosti, nacionalizma i procesa izgradnje države na Balkanu, usredotočujući se na napore Srbije da mobilizira povijesne pritužbe i etničku solidarnost u službi teritorijalnih ambicija. Kroz ovo ispitivanje, studija ima za cilj rasvijetliti šire implikacije takvih narativa za regionalnu stabilnost, međuetničke odnose i načela međunarodnog prava i suvereniteta.
Metodologija istraživanja
Ova studija primjenjuje metodologiju istraživanja s više izvora kako bi kritički ispitala srbijansku instrumentalizaciju manjinskih skupina (Hrvatska, BiH, Kosovo), kao opravdanje za svoju ekspanzionističku agendu. Srž našeg istraživačkog materijala uključuje širok spektar izvora, uključujući širok pregled literature, povijesnih dokumenata i narativa. Primarni izvori sastoje se od novina iz 1980-ih i 1990-ih na Kosovu iu Srbiji, pružajući saznanja iz prve ruke o sociopolitičkoj klimi tog razdoblja. Sekundarni izvori proizlaze iz sveobuhvatne analize akademskih radova koji proučavaju srpski nacionalizam i njegove posljedice na Balkanu tijekom 1990-ih, pružajući teorijski i povijesni kontekst našoj studiji.
Nadalje, ovo istraživanje uključuje i izvješća međunarodnih nevladinih organizacija (NGO) koja daju nepristran pogled na problematiku koja se istražuje, čime obogaćujemo razumijevanje stavova i reakcija međunarodne zajednice. Intervjui i online članci pomno su odabrani kako bi uključili perspektive iz širokog spektra znanstvenika, uključujući akademike, kreatore politike i one na koje problemi o kojima se radi izravno utječu. Ovaj metodološki pristup omogućuje duboko i nijansirano razumijevanje mehanizama putem kojih je Srbija koristila srpsku manjinsku zajednicu na Kosovu i drugdje za promicanje svojih ekspanzionističkih ciljeva.
Istrazivacka pitanja
Kako Srbija instrumentalizira srpsku manjinu na Kosovu i drugdje kao sredstvo za opravdavanje svoje ekspanzionističke agende i koje se paralele mogu povući s povijesnim i suvremenim primjerima državotvornog narativa za legitimiranje teritorijalnih ambicija?
Hipoteza
Srbija koristi sustavan pristup za instrumentaliziranje srpskog manjinskog stanovništva na Kosovu i u drugim regijama izmišljanjem i širenjem narativa koji opravdavaju njenu ekspanzionističku agendu. Ova je strategija dio obrasca uočenog u ponašanju države gdje se povijesnim pritužbama, etničkim vezama i nacionalizmom manipulira kako bi se legitimizirali teritorijalni zahtjevi.
Izmišljanje narativa
Strateška distribucija informacijskog rata
Jedna od najkorisnijih poluga Srbiji za širenje utjecaja i provođenje ekspanzionističkih planova na Zapadnom Balkanu su srpske manjine koje žive izvan granica Republike Srbije. Čini se da je Srbija intenzivirala korištenje strateškog izmišljanja stvarnosti na Balkanu šireći ideju da su Srbi kao manjina u opasnosti, kao što je to radio režim Slobodana Miloševića početkom 90-ih.
Srbija, pod vodstvom Aleksandra Vučića, sve više koristi informacijski rat i konstrukciju izmišljenih narativa kao kamen temeljac svoje vanjskopolitičke strategije. Ovaj pristup ima za cilj oblikovati i mijenjati percepcije na globalnoj razini, posebno protiv Republike Kosovo. Promidžbeni napori srbijanske vlade su upravo osmišljeni kako bi prikazali Kosovo kao državu koja se bavi etničkim čišćenjem Srba, čime bi se Srbija pozicionirala kao braniteljica ljudskih prava i etničkih manjina. Ovaj narativ ima višestruku svrhu, uključujući opravdavanje geopolitičkih ambicija Srbije i poticanje međunarodne simpatije i potpore.
U središtu srbijanske državne propagande je prikazivanje Srba kao ugrožene manjine, ne samo na Kosovu nego i na cijelom Zapadnom Balkanu. Ovaj izmišljeni narativ, sustavno promoviran od strane visokih srbijanskih dužnosnika – od predsjednika Aleksandra Vučića, premijerke Ane Brnabić, kao i kroz djelovanje Srpske liste na Kosovu, raznim medijima i srpskim diplomatskim kanalima, uključujući veleposlanika Marka Đurića u SAD — služi agendi i dugoročnim planovima srpske države. Ovo brzo širenje percipirane prijetnje srpskoj manjini koristi se za konsolidaciju domaće i međunarodne potpore, legitimiziranje političkih i vojnih pozicija Srbije i potkopavanje suvereniteta i imidža Kosova na globalnoj sceni.
Značajan primjer srbijanske strategije da internacionalizira narativ o “ugroženim Srbima” dogodio se tijekom posebne sjednice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 8. veljače 2024. Predstavljanje izvješća predsjednika Vučića, u kojem se navodno raspravljalo o ograničenju srpskog dinara na Kosovu , u stvarnosti, imao je sadržaj bez pravih dokaza i njegov govor je odražavao ono što bi Dobrica Ćosić naglasio da je „laž oblik srpskog patriotizma“, bio je univerzalno dokumentiran sadržajem obmanjujućih i lažnih izjava. Tvrdnje predsjednika Srbije, izrečene tijekom ove sjednice Vijeća sigurnosti, izvješće Inicijative za europsku stabilnost (ESI, 2024.) odbacilo je kao izmišljotine i neistine. Izvješće ESI-ja dokumentira da je masovno iseljavanje glavni uzrok smanjenja broja Srba u Srbiji i drugdje. Ovaj govor, karakteriziran optužujućim tonom i kontroverznim tvrdnjama, naglasio je namjeru Srbije da koristi međunarodne platforme i institucije za širenje i legitimiranje svog izmišljenog narativa, pokušavajući tako utjecati na globalnu politiku i percepciju.
Ruska podrška u informacijskom ratu i diplomatska uloga
Usklađivanje ruske vanjske politike sa srpskom propagandnom kampanjom dodatno komplicira regionalnu geopolitiku. Rusko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo je priopćenja u kojima optužuje Kosovo za nasilje i etničko čišćenje nad Srbima, odražavajući retoriku koju koriste srpski dužnosnici (Zakharova, 2024.). Ova sinkronizacija između ruskih i srpskih propagandnih napora ukazuje na šire savezništvo usmjereno na destabilizaciju regije Zapadnog Balkana,
potkopavajući utjecaj euroatlantskog saveza, te legitimizirajući svoje političke i vojne ciljeve pod krinkom zaštite etničkih manjina (Shedd & Stradner, 2023).
Veleposlanstvo Srbije u Sjedinjenim Državama, predvođeno veleposlanikom Markom Đurićem, bilo je odlučno u promicanju narativa o “ugroženim Srbima” izvan balkanske regije. Kroz brojne konferencije i događaje koji se održavaju u većim gradovima SAD-a, Veleposlanstvo se angažira pozivajući političke, kulturne i vjerske osobe da šire svoju retoriku i svrhu za Kosovo i za “uvjete života srpske manjine” (Kosovo Online, 2023.). Ovi napori koje karakterizira iznošenje neprovjerenih ili iskrivljenih informacija, imaju za cilj utjecati na američke institucije i društvo, kao i na međunarodno mnijenje te pridobiti potporu politici Srbije.
Učinkovitost političke propagande u oblikovanju javnog mnijenja i međunarodne politike dobro je dokumentirana u politološkoj literaturi. Korištenje takve taktike od strane Srbije protiv Kosova, a time i protiv drugih susjednih zemalja, simbol je sofisticirane strategije koju koriste državni akteri koji žele izvršiti svoj utjecaj i opravdati akcije na međunarodnoj sceni. Teorijski okviri koji se bave informacijskim ratovanjem i narativnom fabrikacijom pružaju leću kroz koju se mogu kritički analizirati motivacije i implikacije srbijanskih postupaka. U konačnici, svrha igranja laži o navodnom nasilju nad manjinama je jasna: priprema geopolitičkog terena za intervencije, agresije i druge zlonamjerne aktivnosti pod izlikom zaštite etničkih manjina (Zevelev, 2016). Ova strategija ne samo da predstavlja izravan izazov stabilnosti i suverenitetu Kosova već i regionalnom miru i međunarodnim normama koje donekle reguliraju današnji svjetski poredak.
Oživljavanje srpskog nacionalizma
U studenom 1991. srpski patrijarh Pavle poslao je pismo lordu Peteru Carringtonu, predsjedavajućem Konferencije o bivšoj Jugoslaviji. Patrijarh Pavle je u ovom pismu izrazio zabrinutost zbog, kako je rekao, “teške” situacije u kojoj se nalaze Srbi u Hrvatskoj, sugerirajući da su pred izborom između oružane obrane i protjerivanja zbog stvaranja neovisne države Hrvatske. Patrijarh Pavle bio je vrlo aktivan u zagovaranju i afirmaciji ideje da Srbi ne mogu živjeti u samostalnoj Hrvatskoj već da se trebaju ujediniti sa svojom matičnom državom, odnosno užom Srbijom.
Patrijarh Pavle je u svom pismu, između ostalog, napisao: „Kao vjekovni čuvar srpske duhovnosti i nacionalnog i kulturno-povijesnog identiteta, Srpska pravoslavna crkva je posebno zabrinuta za sudbinu srpskog naroda na ovoj prekretnici. Drugi put u ovom stoljeću srpski narod se suočava s genocidom i protjerivanjem s područja na kojima je stoljećima živio” (Tomanić, 2021). To je nesumnjivo bilo zlokobno upozorenje na katastrofu koja je uslijedila na Balkanu.
Slika 1. Rat u Bosni i Hercegovini 6. travnja 1992. godine – Fotografija https://www.slobodnaevropa.org/a/the-balkan-wars-1991-1995-a- skica/25407574.html
Što nam govori dizanje uzbune zbog navodnog “genocida” koji je čekao srpski narod? Početkom 90-ih, odmah nakon raspada zdanja zvanog Jugoslavija, srpska elita dobila je zadatak da “ponovno otkrije” srpski nacionalni identitet. Srpska pravoslavna crkva bila je usmjerena na duhovno buđenje srpskog naroda; O književnom aspektu i tumačenju srednjovjekovnih mitova pobrinuo se Savez srpskih književnika; Srpska akademija nauka i umjetnosti bila je zadužena za akademsku i znanstvenu emancipaciju (Tomanić, 2021). Ideološka osnova na kojoj su te institucije radile i cilj kojem su služile bio je srpski nacionalizam, a cilj je bila Velika Srbija koja bi okupila sve Srbe pod jednim krovom.
Srpske nacionalističke elite, predvođene osobama poput Slobodana Miloševića, vješto su manipulirale etničkim identitetom i povijesnim narativima kako bi Srbe koji žive u Hrvatskoj i Bosni prikazali kao ugrožene manjine. Zajedničkom medijskom kampanjom i političkom retorikom te su elite propagirale priče o povijesnim nepravdama i trenutnim prijetnjama s kojima se Srbi na ovim prostorima suočavaju (Judah, 2008). Predstavljanje Srba kao žrtava koje trebaju zaštitu služilo je legitimiranju poziva na vojnu intervenciju, koja bi bila tek prvi čin velikosrpske ideje. Dakle, propagandni cilj srpskog nacionalizma bio je usaditi ideju da Srbima prijeti neposredna opasnost, a ne požure li se pripojiti Srbiji, riskiraju potpuno istrebljenje (Tomanić, 2021).
Izmišljeni narativ o “ugroženoj srpskoj manjini” pod opsadom novonastalih suverenih država bio je kamen temeljac srbijanskog opravdanja za vojnu intervenciju u Hrvatskoj i Bosni. Ova je intervencija bila oblikovana kao zaštitna mjera, neophodna da se Srbi zaštite od zablude o “genocidu i progonu” – prikazu koji je nastojao odjeknuti u kolektivnom sjećanju na prošlost Srbije u Drugom svjetskom ratu (Cox, 2002). Uokvirujući vojne kampanje kao napore za obranu svoje nacije i naroda, srpski su čelnici nastojali potaknuti potporu domaće i dijaspore za svoju stvar.
Slika 2 Karta Velike Srbije koju je predložio predsednik Srpske radikalne stranke Vojslav Šešel – Fotografija https://www.wikidata.org/wiki/Q746607#/media/File:Map_of_Greater_Serbia_(in_Yugoslavia).svg
Izmišljeni narativ o ugroženim Srbima, koji je trebao stvoriti okolnosti i uvjete za vojne intervencije u BiH i Hrvatskoj, kritički je ispitan i osporavan obiljem znanstvenih radova i povijesnih podataka. Suprotno tvrdnjama koje propagiraju srpske nacionalističke elite, dokazi upućuju na to da je prikazivanje Srba kao onih koji su na rubu genocida bila strateška fikcija osmišljena da mobilizira podršku za stvaranje Velike Srbije kroz vojne invazije i zločine. U svojoj analizi uzroka krize
u Jugoslaviji, srpska autorica Vesna Pešić tvrdi da je “Kosovo pokazalo da se etnički sukobi mogu izmisliti i pogoršati kroz medijsku propagandu. Ovo učinkovito sredstvo postalo je glavni mehanizam za intenziviranje etničkih sukoba u Jugoslaviji (Pešić, 1996).
Prvo, ideja da su Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ugroženi služila je prije svega kao izgovor za postizanje nacionalističkih ciljeva, a ne kao odgovor na stvarne prijetnje. Mnoga znanstvena istraživanja potvrđuju da na početku raspada Jugoslavije nije bilo značajnih dokaza koji bi upućivali na sustavni progon ili ugrožavanje srpskog stanovništva u ovim republikama. Umjesto toga, srpski nacionalistički čelnici, koristeći kolektivno sjećanje na prošlost, manipulirali su povijesnim nepravdama kako bi stvorili narativ koji je pogodovao njihovoj političkoj agendi (Pešić, 1996.).
Akademska kritika navodno ugroženog narativa srpske manjine potkrijepljena je brojnim dokazima, uključujući diplomatsku komunikaciju, izvješća međunarodnih promatrača i svjedočanstva žrtava sukoba. Ti su izvori kolektivno odbacili mit o ugroženoj srpskoj manjini, “razotkrivajući” sračunatu kampanju nacionalističke propagande koja je služila kao fasada za nasilno stvaranje Velike Srbije. Istina je upravo suprotno, što potvrđuje i službena optužnica Haaškog suda protiv Miloševića, da su Srbija i njezino vodstvo “odgovorni za genocid i nasilje u bivšoj Jugoslaviji” (ICTY, 1999.).
Projekt velike Srbije najprije je vrlo agresivno i pompozno “predstavljen” na Kosovu. Za analizu oživljavanja agresivnog i primitivnog srpskog nacionalizma, bitno je ispitati temeljni trenutak koji je duboko utjecao na politički krajolik regije: zloglasni skup Slobodana Miloševića 20. travnja 1987. na Kosovu Polju (Fushë Kosovo). Ovaj događaj označio je kritičnu točku u eskalaciji nacionalističke retorike, katalizirajući širenje lažnog srpskog narativa usredotočenog na ideju stalno ugroženog srpskog identiteta (Giffoni, 2020). Takvi narativi bili su ključni u opravdavanju hegemonističkih ambicija Srbije na Balkanu, pod krinkom zaštite etničkih Srba, promičući tako velikosrpsku ideologiju.
Slika 3 Miloševićev govor – Kosovo Polje 1987
Skup Kosovo Polje simboličan je u smislu mehanizama putem kojih politički čelnici iskorištavaju povijesne pritužbe i manipuliraju kolektivnim sjećanjem kako bi potaknuli podršku nacionalističkim ciljevima. Proglasom: “Nitko se ne smije usuditi da vas bije”, Milošević se ne samo pozicionirao kao branitelj srpskog naroda, već je i legitimirao upotrebu sile u ime nacionalne sigurnosti. Ova retorika je upravo osmišljena da evocira opsadni mentalitet, prikazujući Srbe kao žrtve povijesnih nepravdi i današnje agresije, unatoč nedostatku dokaza koji bi potkrijepili takve tvrdnje.
Ova strategija nije ograničena na povijesni kontekst kasnih 80-ih, već se nastavlja kao moćno oruđe u suvremenoj srpskoj politici. Proglašavanje narativa o ugroženim Srbima ima više funkcija: konsolidira domaću potporu okupljanjem stanovništva oko zajedničkog cilja, skreće pozornost s domaćih problema i traži međunarodne simpatije prikazujući Srbe kao stalne žrtve (Bechev, 2024.). Takve taktike nisu samo povijesni odraz, već se aktivno koriste u trenutnom političkom diskursu, ukazujući na namjerni obrazac ponašanja koji ima za cilj opravdati agresivne stavove i, potencijalno, buduće vojne intervencije pod izlikom zaštite "nacionalnog interesa".
Slika 4 Govor Miloševića – Gazimestan 1989
Čudan povijesni susret Tita i Lenjina
Posljednji dio 20th stoljeća i početkom 21sv stoljeća svjedočili ponovnom oživljavanju nacionalizma kao odlučujuće sile, sposobne preoblikovati međunarodne granice i potaknuti geopolitičke sukobe (Tamil, 2019.). Ovo oživljavanje utjelovljeno je djelovanjem i retorikom nacionalističkih pokreta u Srbiji tijekom 1990-ih i u Putinovoj Rusiji 2022. Komparativna analiza tih razdoblja baca svjetlo na popis vrlo sličnih geopolitičkih igara: instrumentalizacija narativa etničkih manjina kako bi se opravdalo intervencije, hibridni rat i teritorijalne ambicije.
Devedesetih je Srpska pravoslavna crkva, uz srpske nacionalističke elite, propagirala politiku koja je osporavala legitimitet hrvatskih granica. Te je granice, tvrdili su, umjetno povukao Tito i one ne odražavaju etničku stvarnost regije (Tomanić, 2021). Uokvirujući te granice kao nepovijesne i stoga povodljive, narativ je služio potkopavanju hrvatskog suvereniteta i potvrđivanju srpskih teritorijalnih zahtjeva, posebno u Republici Srpskoj Krajini. Ova retorika ne samo da je potpirila vatru nacionalizma unutar Srbije, već je i postavila temelje za strategiju teritorijalne ekspanzije pod krinkom zaštite etničkih Srba.
Godine 2022. Rusija Vladimira Putina upotrijebila je nevjerojatno sličan argumentacijski okvir kako bi opravdala svoj agresivni stav prema Ukrajini. Putin je tvrdio da su ukrajinske granice konstrukcija iz sovjetske ere koju je nacrtao Lenjin i kojoj nedostaje etnički legitimitet, dovodeći u pitanje suverenitet Ukrajine i racionalizirajući rusku intervenciju (Plokhii, 2022.). Ova je pripovijest imala dvostruku svrhu: apelirala je na ruski nacionalizam evocirajući povijesne pritužbe i dala je sloj legitimiteta ruskim aneksionističkim ambicijama.
Slika 5 Ruski kao materinji jezik – Fotografija https://www.forbes.com/sites/realspin/2014/03/13/the-ethnicities-of-ukraine-are- ujedinjeni/?sh=16e2b70d110e
Oba slučaja pokazuju kako državni akteri mogu koristiti izmišljene povijesne narative i politiku etničkog identiteta za promicanje svojih geopolitičkih ciljeva. Relativizacija hrvatskih granica od strane Srpske pravoslavne crkve i Putinovo negiranje suvereniteta Ukrajine nisu puka retorička sredstva; oni su indikativni za dublju strategiju iskorištavanja pitanja etničkih manjina za opravdavanje ekspanzionističke politike. Čineći to, ovi akteri sudjeluju u obliku hibridnog rata koji zamagljuje granice između
konvencionalna vojna agresija i kulturno-ideološki sukob, s ciljem destabilizacije i delegitimizacije ciljanih država iznutra.
Štoviše, ruska instrumentalizacija ruskih manjina u “bliskom inozemstvu” odjekuje srpskom strategijom na Zapadnom Balkanu, otkrivajući dosljedan obrazac korištenja etničkih sunarodnjaka kao geopolitičkog alata. Ova strategija nije ograničena na vojnu ili političku intervenciju, već se proteže na poticanje kulturnih veza, podupiranje proruskih osjećaja i čak davanje ruskog državljanstva ruskim manjinama u susjednim zemljama i izvan njih. Takve taktike imaju za cilj stvoriti sfere utjecaja koje sežu daleko izvan tradicionalnih državnih granica, dovodeći u pitanje međunarodni poredak nakon Drugog svjetskog rata i načelo nepovredivosti državnih granica.
Paralele između nacionalističkih pokreta u Srbiji i Putinove Rusije naglašavaju složeniji trend u međunarodnim odnosima: ponovno oživljavanje etničkog nacionalizma kao sile sposobne izazvati izazov globalnom poretku (Huntington, 2011). Ove situacijske analize služe kao snažan podsjetnik na snagu nacionalističkih narativa i lakoću kojom ih mogu instrumentalizirati državni akteri koji žele proširiti svoj utjecaj i teritorij. Dok se međunarodna zajednica suočava s tim izazovima, razumijevanje povijesnih i ideoloških temelja takvih pokreta postaje ključno u formuliranju učinkovitih odgovora na složenu međuigru nacionalizma, suvereniteta i teritorijalnog integriteta.
Između snova i stvarnosti: Put Srbije u hegemoniju na Zapadnom Balkanu
Nacionalizam, Aleksandar Vučić i ruska podrška
Srpski nacionalizam, duboko ukorijenjen u srednjovjekovnim narativima, mitologiziranoj povijesti i ideološkim konstruktima, igra odlučujuću ulogu u političkim procesima moderne srpske države (Cox, 2002). Oživljavanje tog ekspanzionističkog nacionalizma može se pratiti u formulaciji “Načertanija” Ilije Garašanina u 19. stoljeću. Ovim su dokumentom postavljeni temelji velikosrpske ideologije, s naglaskom na ujedinjenju svih srpskih teritorija, što je tema koja se više puta iznova pojavljivala u srbijanskom političkom djelovanju. Slično tome, manifest “homogene Srbije” koji je sastavio Stevan Moljević 30. lipnja 1941. i Memorandum Srpske akademije znanosti i umjetnosti (SANU) iz 1986. odigrali su ključnu ulogu u oživljavanju i održavanju nacionalističkih osjećaja. Ovi dokumenti kolektivno zagovaraju konsolidaciju srpskih teritorija i zaštitu srpskog stanovništva izvan službenih granica Srbije, naglašavajući stalnu viziju nacionalne homogenosti i ekspanzionizma (Beljo, 1999). Taj skriveni nacionalistički tok nije relikt prošlosti, već živuća ideologija koja značajno utječe na današnju srpsku politiku, oblikujući njezine interakcije sa susjednim zemljama i odnos prema manjinskom stanovništvu.
Autokratsko vodstvo Aleksandra Vučića dodatno je ojačalo srpske nacionalističke ambicije. Vučić se svojim autoritarnim modelom upravljanja pozicionirao kao ključna figura u ostvarenju sna o “srpskom svijetu”. Njegov stil vodstva, karakteriziran čvrstom kontrolom nad medijima i političkom podijeljenošću, odražava njegovu ambiciju da postigne političke ciljeve koji proizlaze iz gore navedenih dokumenata za srpsku hegemoniju (Meadow, 2022). Ta je ambicija u skladu s povijesnim srpskim hegemonističkim aspiracijama, ali se ostvaruje modernim političkim strategijama i taktikama. Vučićev pristup tipičan je za etablirani trend srpske politike; gdje se povijesni ciljevi isprepliću s osobnim ambicijama, oblikujući unutarnju i vanjsku politiku zemlje. Njegova vizija Srbije nadilazi puke teritorijalne zahtjeve, težeći kulturnoj i političkoj hegemoniji na zapadnom Balkanu koja odjekuje nacionalističkim narativima iz prošlosti.
Uloga međunarodne dinamike moći, posebice ruske potpore, ključna je u srbijanskoj potrazi za nacionalističkim ambicijama. Rusija, koja dijeli pravoslavno kršćansko naslijeđe i slavensko bratstvo sa Srbijom, bila je vjeran saveznik, pružajući diplomatsku, gospodarsku i vojnu potporu kroz povijest. Ovaj savez je strateški koristan za Rusiju, pružajući uporište, polje za rast njezinog utjecaja na Zapadnom Balkanu i sredstvo za vršenje utjecaja u Europi. Za Srbiju, ruska potpora jača njenu poziciju protiv zapadnog pritiska i sankcija, omogućujući joj da agresivnije slijedi svoje ciljeve. Ovaj simbiotski odnos naglašava geopolitičku partiju šaha u regiji, gdje su težnje Srbije isprepletene s globalnim ambicijama Rusije da izazove zapadnu hegemoniju i proširi svoj utjecaj.
Slika 6 Vučić sastaje se s Putinom u Kremlju, Moskva – Fotografija https://www.rferl.org/a/vucic-expresses-deep-gratitude-to-putin-as- srpsko-ruski-lideri-susret-u-kremlju/29521732.html
Hegemonističke težnje Srbije na Balkanu, potaknute kombinacijom povijesnih narativa, nacionalističke ideologije i ambicija vodstva, predstavljaju značajne rizike. Potraga za dominacijom, koja podsjeća na sukobe iz prošlosti, prijeti destabilizacijom regije, izazivajući napetosti i potencijalno katastrofalne sukobe. Postupci Srbije, vođeni težnjom za teritorijalnom i političkom hegemonijom, dovode u pitanje načela suvereniteta i teritorijalnog integriteta, ponavljajući opasne presedane stvorene 90-ih godina. Potencijal za nasilje bez presedana i destabilizaciju snažan je podsjetnik na destruktivnu moć nekontroliranog nacionalizma i hegemonističkih ambicija.
Zapadna reakcija i politika mira
Odgovor Zapada na akcije Srbije, karakteriziran čudnom nevoljkošću da se uvedu kaznene mjere protiv Vučićevog režima, odražava veliku dilemu u međunarodnoj politici. Politika popuštanja, usmjerena na očuvanje stabilnosti i izbjegavanje konfrontacija, pokazala se kontraproduktivnom. Ovakav pristup potiče srpski nacionalizam i njegove teritorijalne ambicije, potkopavajući napore za promicanje mira i stabilnosti u regiji. Nedostatak odlučne akcije protiv Srbije ne samo da olakšava nastavak njezine agresivne politike, nego također signalizira opasan presedan za međunarodne odnose, gdje se agresivne pozicije i ekspanzionističke ambicije suočavaju s ograničenim otporom.
Trenutačne ambicije Srbije na Zapadnom Balkanu, podržane složenom interakcijom nacionalizma, vodstva i međunarodne dinamike, predstavljaju značajan izazov za regionalnu stabilnost i međunarodne norme. Planovi za “srpski svijet”, potaknuti srednjovjekovnim povijesnim mitovima i modernim političkim ambicijama, puni su rizika od sukoba i nestabilnosti. Odgovor međunarodne zajednice, posebice Zapada, bit će odlučujući u oblikovanju buduće putanje regije, naglašavajući potrebu za odlučnijim i principijelnijim pristupom sprječavanju ponavljanja sukoba iz prošlosti.
Studija slučaja: Aneksija Sudeta – uvod u ekspanziju
Aneksija Sudeta od strane nacističke Njemačke 1938. jasan je povijesni primjer kako se izmišljeni narativi o ugroženim manjinama mogu strateški koristiti za opravdavanje teritorijalne ekspanzije i agresije. Ova studija slučaja istražuje mehanizme koje su koristili Adolf Hitler i nacistički režim kako bi prikazali njemački govornu manjinu u regiji Sudetenland u Čehoslovačkoj kao potlačenu i ugroženu, stvarajući izgovor za aneksiju i upozoravajući na veće ambicije teritorijalnog širenja koje bi obilježile Europu u Drugom svjetskom ratu.
Izmišljanje narativa
Dolazak Adolfa Hitlera na vlast u Njemačkoj bio je popraćen oživljavanjem nacionalističkog entuzijazma i doktrine Lebensrauma (životnog prostora), koja je zagovarala proširenje njemačkih teritorija kako bi se zadovoljile pretpostavljene potrebe rastućeg njemačkog stanovništva. Središnje mjesto u ovoj ideologiji bila je tvrdnja o ujedinjenju svih etničkih Nijemaca pod jednu državu. Sudeti, sa svojim značajnim stanovništvom koje govori njemački, postali su žarište takvih ambicija (Nelsson, 2021.).
Nacistički propagandni stroj započeo je učestalim i iskrivljujućim incidentima kulturne i jezične diskriminacije sudetskih Nijemaca. Prikaz sudetskih Nijemaca kao
Slika 7. Lokalne novine izvještavaju o aneksiji Sudeta – fotografija https://www.theholocaustexplained.org/life-in- naci-okupirana-europa/vanjska-politika-i-put-u-rat/okupacija-Sudeta/
žrtve čehoslovačkog ugnjetavanja sustavno je emitiran putem raznih platformi, uključujući novine, radijske emisije i javne govore nacističkih dužnosnika. Ovaj narativ je dodatno potkrijepljen insceniranim incidentima i lažnim operacijama osmišljenim da ostave dojam progona velikih razmjera. Film Schicksalswende najjasniji je primjer nacističkog propagandnog stroja koji je pripremio teren za aneksiju Sudeta (Haussler & Scheunemann, 1939).
Münchenski sporazum iz 1938., u kojem je Čehoslovačka bila prisiljena ustupiti Sudete Njemačkoj bez izravnog sukoba, bio je neposredna posljedica izmišljene priče o ugnjetavanju. Međunarodna zajednica, predvođena Velikom Britanijom i Francuskom, usvojila je politiku popuštanja, vjerujući da bi ispunjavanje Hitlerovih teritorijalnih zahtjeva spriječilo veći sukob (Nelsson, 2021). Ova pogrešna procjena naglasila je učinkovitost nacističke propagande i podcjenjivanje Hitlerovih ekspanzionističkih namjera.
Nakon aneksije, narativ se brzo pomaknuo od zaštite potlačenih Nijemaca do potpunog pripajanja Čehoslovačke i daljnjeg ekspanzionizma na istok. Okupacija Sudeta poslužila je kao strateška vojna prednost, što je dovelo do konačnog sloma Čehoslovačke i postavilo pozornicu za daljnju nacističku agresiju u Europi.
Ova studija slučaja pruža vrijednu perspektivu pri ispitivanju sličnih narativa u suvremenim geopolitičkim sukobima, kao što je situacija na Balkanu, točnije strategija Srbije da koristi srpske manjine u susjednim zemljama za svoj regionalni utjecaj. Taktike izmišljanja manjinskih prijetnji, iskorištavanja međunarodnih odgovora i iskorištavanja povijesnih pritužbi imaju zapanjujuće sličnosti, naglašavajući važnost kritičkog vrednovanja takvih narativa i motiva koji stoje iza njih.
Studija slučaja II: Aneksija Krima – reminiscencija Sudeta
Ruska aneksija Krima 2014. pruža noviji primjer kako se narativi o zaštiti ugroženih manjina mogu koristiti za opravdanje teritorijalnog širenja. Ovdje je ruska vlada tvrdila da štiti ruskogovorno stanovništvo Krima od ukrajinskog ugnjetavanja, odražavajući izliku Sudeta. Međutim, međunarodni odgovor, karakteriziran sankcijama i diplomatskim naporima, nije uspio poništiti aneksiju, dodatno ilustrirajući složenost rješavanja izmišljenih manjinskih prijetnji u modernom geopolitičkom krajoliku.
Slika 8 Ruski vojnici (mali zeleni čovječuljci), bez identifikacijskih oznaka, izvršavaju naredbe predsjednika Putina za aneksiju Krima 2014. – Fotografija https://neweasterneurope.eu/2020/04/02/crimeas-annexation-six-years- na/
Aneksija Sudeta i njezina komparativna analiza s današnjim slučajevima pokazuju učinkovitu taktiku izmišljanja manjinskih prijetnji za opravdavanje teritorijalnih ambicija. Ovi povijesni i moderni primjeri naglašavaju potrebu za budnošću i kritičkim ispitivanjem takvih narativa kako bi se spriječilo ponavljanje grešaka iz prošlosti i erozija međunarodnih normi i stabilnosti.
Zaključak
Na kraju ovog istraživanja, kao odgovor na naše istraživačko pitanje i postavljenu hipotezu, postaje nužno istaknuti sustavno i promišljeno djelovanje Srbije u fabrikovanju narativa o ugroženoj srpskoj manjini na Kosovu. Ova neutemeljena tvrdnja služi kao izgovor za ekspanzionističke ambicije Srbije pod krinkom zaštite Srba u inozemstvu. Kroz ovu analizu, pokazalo se da takve tvrdnje nisu samo neutemeljene, već su strateški osmišljene da pripreme teren za taktiku hibridnog ratovanja protiv Kosova. Ova taktika ima za cilj destabilizirati regiju, koristeći mogućnost korištenja paravojnih ili terorističkih formacija, ili čak razmišljanja o konvencionalnoj intervenciji, “ako međunarodne okolnosti budu bile povoljne”, istaknuo je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nakon sastanka s predsjednikom Azerbajdžana prije nekoliko tjedana.
Ključno je primijetiti kontrast između prevladavajućeg narativa i stvarnosti na terenu. Srbi na Kosovu, daleko od toga da su ugroženi, uživaju zaštitu i prava koja su u vrhu europskih standarda za manjinske zajednice. Demokratske institucije Kosova, posvećene uključenosti i zaštiti svih građana, dokaz su poštivanja građanskih sloboda, kao i najviših demokratskih normi i vrijednosti. Ova stvarnost potpuno je u suprotnosti s prikazom srpskih narativa, otkrivajući manipulativni pokušaj opravdavanja ekspanzionističkih motiva.
Uplitanje Srbije u srpsku manjinu na Kosovu izaziva duboku zabrinutost oko demokratskih načela i ljudskih prava. Nametanje jednostranačkog sustava srpskoj manjini od strane Srbije ne samo da potkopava demokratsko predstavljanje, već je i u suprotnosti s europskim vrijednostima temeljenim na pluralizmu i participativnom upravljanju. Postavljanje pojedinaca s kriminalnim iskustvom na utjecajne položaje unutar srpske zajednice na Kosovu dodatno ilustrira srbijansku taktiku zastrašivanja i kontrole s ciljem ušutkavanja umjerenih glasova i potiskivanja zahtjeva za većom demokracijom i autonomijom unutar srpske manjinske zajednice. Kako je naveo Radio Slobodna Evropa, Milan Radoičić se zauzeo za prijetnje kosovskim Srbima tako što je zastrašivanjem i silom suzbijao kritičke glasove, čime je onemogućio artikulaciju bilo kakvog nezadovoljstva (Cvetković, 2023).
Ova manipulacija i potiskivanje srpske manjine na Kosovu od strane srpskih vlasti, predvođenih predsjednikom Aleksandrom Vučićem, zahtijeva snažan odgovor. Kosovo mora ostati budno i proaktivno u razbijanju mitova iz srpske propagande. To uključuje jačanje kanala za širenje informacija kako bi se borila protiv laži i osigurala da međunarodna zajednica bude dobro informirana o stvarnosti na terenu. Osim toga, Kosovo mora ostati spremno suprotstaviti se svakoj neprijateljskoj aktivnosti Srbije, posebno u sjevernim regijama, kroz strateške sigurnosne mjere i međunarodnu suradnju.
U svjetlu ovih nalaza, snažno se preporučuje da Kosovo poboljša i intenzivira stratešku komunikaciju, diverzificirajući je od državnih institucija i partnera iz civilnog društva.
Međunarodna zajednica bi, sa svoje strane, trebala zauzeti kritičniji stav prema postupcima i narativima Srbije, prepoznajući potencijalnu prijetnju koju oni predstavljaju miru i sigurnosti na Balkanu. Nadalje, međunarodni akteri trebali bi podržati Kosovo u povećanju njegovih sposobnosti za sprječavanje hibridnih prijetnji i u izgradnji ukupnih obrambenih kapaciteta.
Proaktivniji pristup kosovskih institucija učinkovitije bi se suprotstavio propagandnom i informacijskom ratu koji vode Srbija i Ruska Federacija. Odjeli za informiranje unutar glavnih državnih ministarstava trebali bi organizirati tjedne konferencije, s ažuriranim informacijama o najnovijim događajima, opremljene potrebnim informacijama za razbijanje propagande protiv Kosova.
Također preporučujemo uspostavu nacionalnog središta u kojem se centralizirano obrađuju svi napadi informacijskog rata kako bi se zatim mogli demontirati za domaću i inozemnu javnost. Ovaj centar bi nužno bio povezan sa svim relevantnim institucijama u razmjeni informacija. To bi još više olakšalo napore, strukturiranjem i metodizacijom rada.
Bibliografija
Bechev, D. (2024., 11. siječnja). Carnegie Europe. Preuzeto iz Carnegie Europe: https://carnegieeurope.eu/strategiceurope/91372
Beljo, A. (1999). Velika Srbija – od ideologije do agresije. Hrvatski informativni centar. Cox, JK (2002). Istorija Srbije. Greenwood .
Cvetković, S. (2023., 23. siječnja). Radio Slobodna Europa. Preuzeto sa Radija Slobodna Europa: https://www.europskaelire.org/a/serbet-vende-pune-millan-radoiciq-/32236189.html
ESI. (2024., 19. veljače). Europska inicijativa za stabilnost. Preuzeto iz Europske inicijative za stabilnost: https://www.esiweb.org/publications/invented-pogroms-statistics-lies-and- confusion-kosovo
Giffoni, ML (2020., 1. listopada). ISPI. Preuzeto iz ISPI: https://www.ispionline.it/en/bio/michael-l-giffoni
Haussler, J. i Scheunemann, W. (Redatelji). (1939). Schicksalswende [Pokretna slika]. Huntington, SP (2011). Sukob civilizacija i preuređenje svjetskog poretka. Simon &
Schuster.
ICTY. (1999, 27. svibnja). Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. Preuzeto iz Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju: https://www.icty.org/en/sid/7765
Judah, T. (2008). Kosovo: Što svi trebaju znati. Oxford University Press.
Kosovo Online. (2023., 21. listopada). Preuzeto sa Kosovo Online: https://www.kosovo- online.com/en/news/politics/djuric-washington-conference-we-are-drawing-global- attention-violation-human-rights
Meadow, E. (2022., 25. veljače). Konzorcij demokratske erozije. Preuzeto iz Democratic Erosion Consortium: https://www.democratic-erosion.com/2022/02/25/media-censorship- in-serbia-under-president-vucic/
Nelsson, R. (2021., 21. rujna). Čuvar. Preuzeto iz The Guardiana: https://www.theguardian.com/world/from-the-archive-blog/2018/sep/21/munich- chamberlain-hitler-appeasement-1938
Pešić, V. (1996., 1. travnja). Američki institut za mir. Preuzeto iz Američkog instituta za mir: https://www.usip.org/publications/1996/04/serbian-nationalism-and-origins- yugoslav-crisis
Plokhii, S. (2022., 27. veljače). Ukrajinski istraživački institut – Sveučilište Harvard . Preuzeto iz Ukrajinskog istraživačkog instituta – Sveučilište Harvard: https://huri.harvard.edu/news/serhii-plokhii-casus-belli-did-lenin-create-modern-ukraine
Shedd, D. i Stradner, I. (2023., 7. studenog). Vanjski poslovi. Preuzeto iz Foreign Affairs: https://www.foreignaffairs.com/united-states/russias-second-front-europe
Tamil, Y. (2019). Zašto nacionalizam. Princeton University Press.
Tomanić, M. (2021). SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA u ratno doba 1980-2000 i ratovi u njoj. U M. Tomanić, SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA u ratno doba 1980-2000 i ratovi u njemu (str. 77). Lulu.
Zakharova, M. (2024., 6. veljače). Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacije.
Preuzeto iz Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije: https://www.mid.ru/en/foreign_policy/news/1929828/
Zevelev, I. (2016., 22. kolovoza). CSIS. Preuzeto iz Centra za strateške i međunarodne studije: https://www.csis.org/analysis/russian-world-moscows-strategy
